Svaka kuhinja je na svoj način interesantna ako se nismo baš često susreli s njom u svom životu. Za mene turska kuhinja nije potpuna nepoznanica ali ipak je dobro nepoznajem. Kada sam otputovao prvi puta u Tursku susreo sam se sa hranom i vrstima jela koje nisam znao niti izgovoriti. Za mene je poznanica bila baklava, ali nakon što sam ušao u jednu tradicionalnu slastičarnu ostao sam zatečen vrstama baklava . Te baklave imaju i lude nazive- upleteni turban, sultan saray, ženski pupak, gnijezdo slavuja itd

(slika desno-baklava)

Puding je također došao od turaka i manje više znam samo jedan način kako se radi puding, No kada sam ušao u Muhallebi (puding shop u Istanbulu) ponovno sam ostao zatečen vrstama pudinga koji se rade od različitog mljeka (kravlje, kozje, ovčje?!!).

Ne samo to, nego i sami recepti pudiga se jako razlikuju.

(slika lijevo- turski puding)

Nakon probanih obiju slastica odlučio sam malo prokopati tursku kuhinju i nešto napisati o njoj.
Turska kuhinja ubraja se u velike svjetske kuhinje i jednako u svijetu parira kako talijanskoj tako i francuskoj kuhinji (definitvno ne u našim krajevima).
Turska je vrlo bogata po obilju hrane i njenoj raznolikosti, što od flore što od faune. Tu je također stoljetna tradicija ugađanja jela bizantskim carevima, zatim turskim carevima. Zamislite tu silnu vojsku kuhara kroz stoljeća koji su stalno morali smišljati nove specijalitete kako bi ugađali svojim vladarima.

Ona prava turska kuhinja dovedena je do savršenstva. Kako i nebi kada su prošla tolika stoljeća eksperimentiranja. Prava turska kuhinja ima svoj slijed i kombinaciju.
Pošto se ovdje oduvijek mješao istok i zapad spojen sa mediteranom, tako je od svih kultura uzeto ono najbolje. Najviše se osjeti utjecaj azijske kuhinje (kineske) i mediteranske (riba, maslinovo ulje i lešo povrće i meso).

(slika desno- turski burek_ borek)

Rani povijesni dokumenti pokazuju da je osnovna struktura turske kuhinje uspostavljena već za vrijeme nomadskog perioda. Kulinarstvo se temeljilo na mesu, mliječnim proizvodima, povrću i žitaricama. Turci uzgajaju pšenicu i to obilato te se koristi za spravljenje različitih vrsta kruha- beskvasni kruh, kruh iz glinene peči, kruh iz tave ili kruh iz žara.

Manti (puding) i bugra (burek) pripisuju se Bugra Kanu od Turkestana te po njemu je burek dobio naziv, kasnija izvedenica borek. Nadjev za tjesteninu kao i sve vrste povrća bile su poznate u ranom stadiju domaćih žitelja a danas postoji brdo specijaliteta a jedan od njih je dolma.

(slika lijevo- dolma)

Komadići mesa koji se peku na roštilju prozvan je kebap. Uz tu svu hranu kombinirali su jogurt i sireve. Takva vrsta hrane najviše se koristila u 11.st. u Anatoliji a tokom osvajanja upoznali su se sa rižom, te egzotičnim vočem i povrćem.

Uz to sve Turska je omeđena s tri mora i naravno da je riba također osnova njihove prehrane. I danas ta ista Anatolija proizvodi dovoljno hrane da nahrani čitavu Tursku i još im ostane za izvoz /za razliku od nas koji sve uvozimo).

Raznolikost hrane ovisi o geografskoj visini, vlazi, vegetaciji i vremenskim uvjetima. Turska ima krajolik Azije, Afrike i Europe, odnosno ima sve uvjete za uzgoj bilo koje flore i faune.

(slika desno- Kebap)

Istočna regija
zime duge i hladne, visoko gorje, hladna ljeta. Tu je rasprostranjeno stočarstvo a proizvodi su maslac, jogurt, sirevi, med, meso i žitarice od kojih se spravljaju lokalni specijaliteti. Zimi se stanovnici hrane mesnim okruglicama, juhom od jogurta začinjenu aromatičnim biljem i veliki izbor čajeva.

Unutrašnjost
suhe stepe s brežuljcima, beskrajna polja žita. Tu su se kultivirali vočnjaci i vrtovi s povrćem. Tokom 13.st ovdje su se razvili gradovi Konya i Seljuk koji su bili središte kulutre tog kraja. Tu su se spravljali obroci u glinenim pećima, kebap, borek, povrće i slastice od svježeg voća.