Naziv Jesolo. U početku se zvao Equilo, od latinske riječi equus = grad konja, a kasnije : Equilio, Esquilio, Esulo, Lesulo, Jexollo a danas Jesolo: Mjesto svoje korijene vuče od Rimskog carstva(transkript): vicus (= mjesto) pokraj ušća rijeke Piave. U to vrijeme jedan od mnogih mjesta koji su koristili trgovci na svojim putovanjima unutar laguna, zaštićenoj od vjetrova (bure) i oluje, na putu iz Ravenne prema Aquilei.
Područje je bilo zloženo kontinuiranoj barbarskoj invaziji (5. st.), i dio bespomoćnih stanovnika područja Altino, Oderzo i oko Treviso i Belluno, prebjegli su preko rijeke Piave te izabrali Jesolo kao posljednje utočište.
Nakon pada Rimskog carstva, Jesolo i drugi gradovi u venecijanskom ušću (Rialto, Murano, Burano, Torcello, Malamocco, San Pietro in Volta, Chioggia, Brondolo, Fossone, Eraclea, Fine, Caorle, Grado i Cavarzere), ostali su bez političkog smjera. Formirali su zajednicu i stvorili svoje autonomne vlade izborom u 697. kao šef vlade postavljwn je Paoluccio Anafesto, nezaboravan prvi dužd a glavni grad postaje Civitas Nova (Eraclea) koja se nalazi u sredini Venetiarum komune.
Stanovnici Jesola nisu bili zadovoljni da vlada ima sjedište u Eraclei jer su smatrali da je njihov grad važniji, Kada je Eracleanski dužd, Orso Teodato, preselio 742. centar moći u Malamocco, nezadovoljstvo je još više raslo.
755. dužd postaje Galla iz Equilla(Jesolo) te tako kratko nastaje zadovoljstvo unutar mjesta. No on je ubrzo uklonjen od Domenica Monegaria iz Malamocao kojeg je pak svrgnuo dužd Gabbai iz Eracleanske obitelji koji je zadržao vlast gotovo pola stoljeća.
804. Equilio iz Malamocca uspio je svladati starog neprijatelja- Tisućnika Obeleria iz Malamocca, koji je proglašen za dužda Francima te pobjegao u Treviso (u malu novo-rođenu Franačku državu). U to vrijeme vladale su borbe između Bizanta i Franaka te su neka mjesta pripadala jednima a neka mjesta drugima.
810. flota Franaka provalila je lagune i uništila sve osim Rialta. Rialto je postao sjedište vlade Equilio i Eracliana ostali su u sjeni kao i svi ostali mali centri.
Zajedno sa ratovima i invazijama regija je bila pogođena i ekološkim katastrofama. Izljev rijeke Piave koja je promjenila tok nekoliko puta u prošlosti. U povijesti regije važan događaj je bio potop 589 dva desetljeća nakon invazije Longobarda. Paolo Diacono izvješćuje o potopu u njegovoj 2. knjizi o "Historia Langobardarum" poglavlje 23: u to vrijeme došlo je do je do potopa u dijelovima Venecije, Ligurije i drugim talijanskim regijama koje se nisu dogodile od vremena Noe. Tereni i farme postale su jezera i došlo je do velikog broja mrtvih među ljudima i životinjama. Ulice i staze su bile uništene a rijeka Adige se toliko digla da je skoro dostigla do gornjih prozora bazilike Blažene mučenice Zenone, koja je izvan zidina Verone.
Zidovi u Veroni bili su jako oštećeni od Potopa. To se dogodilo 23. listopada. Pola Verona je uništeno nakon dva mjeseca u velikom požaru.
Wladimiro Dorigo u knjizi "Venezie sepolte Nella terra del Piave", page 106 (Rim 1994), napisao je da je katastrofalna poplava 23. listopada 589( koja je promijenila tijek rijeke Adige) imala golem utjecaj na strukturu teritorija. Dorigo označava 389. (vrijeme Teodosia) do 886. (do krunjenja Berengaria I) desetak sličnih pojava.
U Jesolo su provalili mađarski nomadi koji su opljačkali sva mjesta do Verone.
Iako je ekonomska moć Jesola smanjena u sporovima s Eracleom i borbama protiv barbarskih invazija, Jesolo je rastao ojačan svojim obrtom , morskom rutom, izvozu ribe, soli ( 32 iskopa soli) drvom, začinima i tkaninama: njegova luka je bila frekventna i puna trgovaca koji su donosili dragocjenu robu iz ostatka svijeta. 1000. dužd Orseolo nedaleko od luke Jesolo sa svojom je flotom porazio gusare koji su pustošili gornjim dijelom Jadrana.
Nakon nekoliko stoljeća prosperiteta Jesolo je počeo propadati. Grad polako napuštaju plemići, s kapiteli i njihovi službenici, koji su se odselili u Rialto i Veneciju gdje se razvijao novi politički i ekonomski kapital u lagunama. Oni koji su ostali bili su nesposobni da se suoče sa poplavama od rijeke Piave.
Na početku 14. stoljeća biskupi Jesola počinju boraviti u Veneciji većinu vremena a u Jesolo samo ako je riječ o hitnosti.
Marco Cornaro (napisao između 1442 i 1443)piše da je oko Jesola pustoš. Zemlja uništena konstantnim poplavama dvije rijeke Piave i Livenza, zemlja pretvorena u močvaru. Potpuno napušteno i nestalo arhitektonsko bogatstvo ( brojne crkve).
Vrh katedrale iz 10.stoljeća još uvijek je tamo- pokazatelj posjetiteljima kakav je bio sjaj prošlosti. Ispod nekoliko centimetara zemlje krije se drevni grad koji danas iskapaju arheolozi i entuzijasti.
Oko polovice 15. stoljeća, Serenissima je bila zainteresirana za trgovinu korištenjem plovnih putova u Friuli kojoj se pridružila Piave na Revedoli. Plovilo se od Venecije do Caorle ili Grada, bez izlaska na otvoreno more, samo kanalima. Otvaranjem kanala (proljeće 1441)rođena je nova trgovina, kuće za radnike ili čuvara kao i velikaše koji su uložili novac u kanale. Dana 3. siječnja 1495. patrijarh Venecije, Tommaso donâ, prihvatio je zahtjeve odličnika i radnika i uspostavio župu San Giovanni Battista Piave.
Novi urbani centar je napustio staru lokaciju uz Muru i razvio se na oko 700, 800 metara na prijelazu između rijeka i kanala, pored nove crkve. Nakon nekoliko godina kanal je uzeo Alvise Zucharin i njegovi nasljednici (studeni 20, 1499) i po njegovom prezimenu mjesto je dobilo novo ime Cavazucharina (cava-kanal. zucharina- prezime vlasnika), umjesto starog Equilio- Jesolo. 28. kolovoza 1930. kralj Vittorio Emanuele III vraća povijesno ime Jesolo.
Kako bi se uklonile česte poplave rijeke Piave, koje su prijetile laguni,7. ožujka 1534. Republika Serenissima je odlučila sagraditi nasipe počevši od Ponte di Piave na južnom toku do tornja Caligo na teritoriju Jesolo.
Ali ni to nije riješilo problem sigurnosti. U cilju bolje povezanosti Friuli i Istre, napravljen je novi kanal Cavetta- Od rijeke Piave izravno na Cortellazzo.
Sljedeće četiri stoljeća, vladala je neviđena malarija.
Za vrijeme Velikog rata (1917-1918) ovdje su živote ostavili mnogi vojnici kojisu uglavnom umrli od malarije a manje od pušćanog zrna. Stanovnici Jesola su živjeli u stalnom strahu i prognanstvu te je puno njih zarobljeno i ubijeno. U spomen na tragediju izgrađen je spomenik 9.listopada 1927. Na četiri obeliska urezana su sva imena vojnika koji su poginuli za svoju zemlju.
Prvi podaci o Jesolu kao turističkom središtu spominje se s kraja 19. stoljeća, kada su prvi kupači otvorili sezonu na plaži ispred Piazza Marconi.
Nakon Velikog rata turistička djelatnosti rasla je brzo kao i izgradnja vila, kampova i hotela.
Lido di Jesolo na 50 kilometara od Venecije, sa svojih 15 kilometara finog dolomitskog pijeska, svake godine broji preko 10 milijuna turista.