3. prosinca 1944. u 7,30 ujutro, zapovjednik
Virovitičke partizanske brigade naložio je da se mjesna crkva sv. Nikole
iz 18. stoljeća minira, i digne u zrak, pod izgovorom da se njom
koristi neprijatelj. Bio je to početak borbe protiv religije, kao
"opijuma za narod". Na pritužbu iz Komande III. Korpusa na Papuku bilo
je obećano da će se nakon rata sagraditi nova crkva.
Problem pleterničke crkve prelazi granice Jugoslavije jer ukazuje je na
vrlo negativan odnos države prema crkvi u komunističkom sustavu. Da bi
se izbjegle negativne ocjene o tome, potaknuti su razgovori o gradnji
crkve u Pleternici, što je konačno, 21. srpnja 1963.,
dovelo do dozvole o gradnji crkve u Pleternici. Općinski odbor je bio
prisiljen na ovaj čin zbog međunarodnog odjeka koji je imao cijeli
pleternički slučaj, zbog upornosti župnika Petraka, te masovnog dolaska
na proštenje u Pleternicu. Ipak, usmeno je rečeno da se crkva ne smije
graditi u središtu mjesta, niti biti na istim temeljima kao i prethodna,
te da ne smije biti na dominantnom mjestu, već zapadno uvučena iznad
pašnjaka Dolača. Nacrte je izradio tada najugledniji hrvatski arhitekt
Stjepan Planić, uz pomoć Edite Bošnjaković. Iako se u narod puštala
vijest kako će to biti predimenzionirana i preskupa crkva, narod se
odazvao kako u donacijama, tako i radom.
31. svibnja 1971. je u Pleternici, nedaleko ruševina
stare crkve sv. Nikole nadbiskup zagrebački Franjo Kuharić posvetio
novoizgrađenu crkvu Srca Marijina i Gospe od Suza. Slavila se dotad
najveća, i jedna od prvih, crkava podignutih u doba komunističkog
sustava u Hrvatskoj. Bile su to dvije crkve, na dvije etaže, s muzejom i
samostanom sestara Pokornica. Bilo je to spomen-zdanje nekadanje crkve
sv. Nikole. 1973. je župnik Petrak imenovan za požeškog
dekana, a i bio je jedan od rijetkih koji su onemogućili stvaranje
svećeničkog sindikata (zbog odvajanja crkve u Hrvatskoj od Rima, kako su
to partijski forumi tražili).